KOMUNIKACIJA

Naše najjače točke ponekad su nezamijećene.
Koliko god ih koristimo i što više znamo,
zamijećujemo da uvijek malo znamo.
To je ona glad i svjesnost u saznavanju i učenju.
Kraja nikad nema.
Postajemo pjesnici, onda kada to odlučimo.
Kada kroz pisanu riječ izrazimo ono neizrazivo postupcima,
riječi,
one koje se nisu mogle izgovoriti,
one koje ne bi bile ispravno shvaćene.
Sve to i dalje titra u nama.
Razlike u shvaćanju, mentalitetima, raznim glumama,
a opet na posljetku isti osjećaji u nutrini raznih ljudskih bića,
koja se isto tako osjećaju neshvaćeno.
Prijateljstvo koje nismo imali,
a mislili smo da jesmo,
ono koje nismo znali dati jer su nam misli letile drugim frekvencijama,
prijateljstvo koje imamo, a ne znamo cijeniti na ispravan način.
Komunikacija kao dar,
kao potpora,
kao drug,
mada onaj kojem trebamo naći ispravno mjesto
i usmjeriti ga najboljoj mogućoj putanji za nas.
Otrovne riječi, kao moć i dar komunikacije,
koje uništavaju, umjesto da grade.
Pišemo ispravku.
Ovdje i sada.
Množina u jeziku, označava ljudsku povezanost.
Pitamo se kojem žanru pripadamo,
ljudi koji su teško pisali, poput nas,
Razmišljamo o ljudima koji su isto tako bili usamljenici neshvaćenosti,
prošli kroz povijest,
njihove riječi ostaju zabilježene
i znamo da su postojali ljudi mudre šutnje kroz papir,
onaj koji ostaje netaknut vremenom...

Marguitte Desteresido
8.7.2018.       9:24 a.m.

google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0

TRENUTAK ŠUTNJE

Postoji trenutak kad zašutimo.
On postaje naš odgovor.
Postaje naš stav.
Postaje dokaz učinjenog.
Postaje naslon razočaranju.
Postaje zid kojim štitimo se od boli.

Teško je znati kad će doći trenutak šutnje.
On ponekad nije ugodan.
Ponekad je ljekovit.
Ponekad je predah situacijama iz kojih ne znamo kako izaći.
I uvijek se sjetim one stare poslovice "Šutnja je zlato."
Nije samo zlato.
Ona je neophodna.
To je najsnažnija obrana od svega.
To je lijek i razmatranje naše nutrine.
Pitamo se "Što nas je toliko zaboljelo?"
Odgovori kreću kroz stvaranje filma.
Tamni dugi hodnici, kriju spilje nježnih razmjena,
kroz otvor svjetlosti koji prikazuje nutrinu ljudskih odnosa.
Najednom, sve naše najnježnije misli,
prikazuju se bez bojazni i srama da će netko ogoljeti našu nutrinu.
Tu, vidimo, ono za čime žudimo.
Kada se pitamo, hoćemo li još mnogo moći izdržati,
osjećamo bol koja polagano ubija naše tijelo i um.
Nalazimo se u trenutku umiranja.
I malo po malo,
kao listić cvijeta koji pupa,
niče novi život,
sa našim poljima crvenih makova,
sa našim snovima u njima,
sa novim dahom i životom.
Ništa nije izgubljeno.,
samo nije vrijedilo truda.
Dobili smo od života jedno vrijeme,
gdje smo živjeli puninu dobra i zla.
Kolo sreće se okreće,
sa njim i životni ciklusi.
Volimo se.
Njegujmo se,
kako fizički, tako i duhovno.
Na male žličice, kao bebi, dajmo si oduška osluškivanju i početku
uzimanja novog života.
Kao da ponovno učimo,
kao da stičemo hrabrost i samopouzdanje u novom svijetu koji nas čeka kod odrastanja.
Od bolnog poroda, preko prvog koraka,
polako se primičemo životu kojeg toliko volimo.
Zato stavimo ruku na srce,
dišimo duboko
i fokusirajmo se na sebe.
Sve ono što je bilo bolno,
nije naše,
ono samo pokazuje ispravan smjer.
Uz povjetarac u rano ljetno jutro,
svježe ideje ulaze kroz naš prozor u svijet...


Marguitte Desteresido
8.7.2018.   8:43 a.m.

google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0

SUOČAVANJE S ISTINOM

Nedavno sam krenula pisati knjigu o vezama mog osobnog života. Teško je ogoljeti istinu pred svijetom. Objasniti sebi, a kamoli drugima što to mi u biti živimo. Nošeni kao list na vjetru, koji
nije bio dovoljno zalijevan, pa je uginuo i odmah bacio plod novog života.
Da, veze. Pupajuće, pune poleta i zanosa, ideja, novih početaka, rada. Nasuprot tome, depresija,
razočarenje, svađe, podmuklosti, ponižavanje i izgubljenost.
Sloboda, kao motiv ili sjećanje na sebe.
Strast. Umna bolest i patnja podnošenja.
Traženje naših anđela vodića.
Obamrlost.
Nesretnost.
Bolesna ljubav.
Posesivnost.
Nedostatak povjerenja.
Laži.
Sve su to osjećaji koji prolaze kroz živote u vezama. Neke od njih kao da nam žele dati smjernicu,
što smo to mi zapravo željeli riješiti kada smo dolazili na ovaj svijet, koji se čini mjesto gdje svatko
živi svoje ludilo koje naziva životom.
Najstrašnije od svega je na kraju složiti se sa svime i nabaciti osmjeh kada nam do toga nije. Pružiti svijetu ideju  da smo jaki, onda kada smo najslabiji., kada sebi možemo napraviti glupost.
Sve su to stvari sazrijevanja, boli i patnje.
Tražimo se kroz povezivanje s ljudima, kroz razmatranje njihovih života.
Imati sebe. Da. Koliko nas zapravo ima sebe?
Koliko je maski sakriveno u životima ljudi koje znamo?
Koliko su oni već otupjeli pa pričaju o sreći u koju ne vjeruju više?
Koliko su zaista ti ljudi duboko povrijeđeni i izgubljeni?
Koliko su naši prijatelji zaista pravi prijatelji?
To je točka.
Prijateljstvo.
Jedna ljubav od mnogo vrsta.
Agape.
Na ljestvici visoko rangiranih ljubavi, značajna ljubav. Ona, koja nikad ne ostavlja svog prijatelja.
I u dobru, i u zlu, svog prijatelja ne ostavi nikad.
To je ta povezanost ljudskog roda.
Pravi prijatelj je tu i onda kad svi ostali nisu.
Za prijateljstvo treba živjeti.
Ono je vrijednost koja sija i onda kad najplemenitije kovine pobace.

Hvala mojim prijateljima.
Onima koji su znali tko smo, onda kada smo bili u traženju samih sebe.


Marguitte Desteresido

google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0

PONOĆNA LUTKA

Lijepi oblici,
skrivene želje.
Ljepota u svim njenim oblicima., licima,
Koži...
Odijevanju,
Osobnosti...
Miješanje sedme dimenzije u svijetu koji je izgubio moralne vrijednosti.
Prolazimo kroz svijet u velu magle.,
ne zamjećujemo svijet.
Vidimo ono što razumijemo.
Našu stvarnost.
Sadašnjost.
Nije više važno biti perfektan.
Neda nam se.
Nosimo ono što imamo.,
stvarajući prelijepe oblike za one koji još uvijek žele biti savršeni,
u savršenstvu dimenzije, one., u kojoj oni jesu.
Stihovi razumljivi onima koji jesu,
tu,
sa nama,
na ovoj dimenziji postojanja.
Gledamo svoj rad,
svoju lutku,
koja živi u našoj kreaciji.
Stvaramo za nju kreaciju u kojoj ona živi svoju DESETMINUTNU SREĆU...


I....
Idemo dalje.

google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0

RANJENO DIJETE I JA

Jutro je. Još jedanput čarobno.

Otvaram virtuelni svijet.
Obljetnica Georgesa Meliesa. 

Lijep iluzionistički film jednog inovatora.

Dječji svijet.

Prolaze mi kroz misli, serije ljudi koje poznajem.

Pitam se..."Koliko su oni, još uvijek djeca?"

I prepoznajem djecu u njima...

U njihovom radu, životu, osobinama, dječjoj ljutnji.,

koju iskazuju onda kad netko dodirne žicu njihove dječje rane,

one koja još nije zacjelila, možda od utrobe,

možda od odrastanja.

Netko kaže da stari ljudi postaju djeca,

a ja se pitam da li smo djeca cijeli naš život?

I koliko vrijedi ovaj život ako izgubimo onu dječačku radost bez ikakva smisla?

Radost koja nosi našu prelijepu rozu perspektivu, kroz koju gledamo svijet,

ljepši nego on u biti jest.

Ostanimo djeca, 

ostanimo svoji.

Radimo i mislimo ono što želimo.

Iluzije nisu samo za iluzioniste,

one mogu postati stvarnost.

I još jednom hvala Georgesu Meliesu,

njegov divan rad otvorio je onaj sjaj u mojim očima.

Marguitte Desteresido

3.5.2018.

8:38 a.m.

google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0

IMATI SEBE

Gledam živote ljudi koji me okružuju.

Dok se lagano raspršavaju korijeni mojih korijena,

razaznajem djeliće istine ljudi oko sebe.

Sve su to strašna saznanja.

Istine, koja do sada je bila prekrivena velom magle.

Teatar ljudske gluposti pomješan sa tragedijom promašenog života.

Od pokušaja do znanja istinskog življenja veliki su koraci.

Tuga kao posljedica otvaranja očiju.

Stvari, događaji i ljudi nisu više isti kao i ranije.

Preobrazba je uzela maha u čišćenju vela poveza naših očiju.

Korjenita promjena kao pravac promjene načina viđenja stvari.

Boje i oblici, blještavi predmeti i lažni osmjesi,

ustupili su mjesto duhu u potrazi za istinskom srećom.

Okrhnuti lak na noktima, ustupio je mjesto prirodnoj ljepoti oblika.

Bol u grudima, dobila je ime emocije koju je pokušavala izvikati.

Najednom....

Ona nestaje.

Započinje promjena.

Dok suza pada niz lice, shvaćamo da je još dugačak put ispred nas.

Negdje sredinom puta,

čekaju nas već livade u cvatu.

Poslije blata, treba još proći put od pustoši,

na sredini puta izvire miris i svjetlost,

bijele marame pružaju nam oslonac,

od bure koja ruši sve oko sebe.

Primičemo se polako.

Osjećamo sad svoje korijene.

Oni su nakon raspada,

postali dio nas.

Marguitte Desteresido

25.siječanj 2018. 8:11 a.m.

google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0

PRONAĆI SEBE

Veze i sve što one donose. Čarobni počeci i tužni svršeci.

          Gdje zapravo griješimo i jesu li to greške...

Ili je rast? Duhovno putovanje da pronađemo sebe... u paklu izgubljenosti. 

          Emotivni partneri, kao učitelji... do kojih granica smo spremni ići.

          Ljubav kao rizik gubljenja sebe u drugoj osobi.

          Strah od gubitka drugog zbog nepoznavanja suštine postojanja. 

Zanemarivanje nas samih zbog stapanja s drugom osobom. 

          Postajemo li tada više ili manje privlačni.?

Gubitak sebe je suprotnost privlačnosti. Osobine koje smo prethodno imali stopile su

          se i pretočile u život s drugim ljudskim bićem., donoseći za posljedicu izgubljenost 

          kao pravac da smo se odvojili od naše biti, naših želja, aspiracija.

          Održavanje emotivne ravnoteže u odnosu, moguće je jedino onda kad pronađemo sebe, 

          

          kad znamo koja je naša svrha, koje su naše želje. I upravo tada, nastupa hrabrost kao 

          saznanje da je naša lekcija završena.

          Hrabrost da se još jednom odvažimo uploviti u nešto što smo već prošli, mada posve

          na nov način. Preuzimajući rizik i znajući da više  nikad nećemo biti izgubljeni, 

      

          znajući da su prethodna iskustva bila uvertira našeg učenja kroz život, da nas ojačaju 

          i otvore oči u spoznaji nas samih.

          Prepustiti se ljubavi možemo onda, kad smo stekli saznanje tko smo mi u biti zaista

          i zašto smo ovdje gdje jesmo. Slično se sličnim privlači. Pozitiva privlači pozitivu.

          Tada nastaje susret duša.

                                                                                                     

                                                                    Marguitte Desteresido

google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0

RANE IZ DJETINJSTVA

                   Susrećući razne ljude uočavaju se obrasci ponašanja koji nedvojbeno mnogo utječu na život individue kao takve. Iza lijepih lica, darežljivosti i društvenosti, kroz lice drušvenih zabavljača, često se kriju individue koje imaju korijenski problem mržnje prema ženama, odnosno povrijeđenosti u djetinjstvu - mržnje prema vlastitoj majci. U cijeli taj spektar ulaze  razna ponašanja koje individua izražava, kažnjavajući na taj način ženu - odnosno obračunavajući se u svojoj psihi sa vlastitom majkom.
                   Nedostatak vremena za vlastito dijete, u ranim fazama djetinjstva uzrokuje osjećaj odbačenosti i nemara, koje dijete duboko proživljava. Ono odrasta. Postaje prazno u segmentu osjećaja i počinje živjeti jedan animalan (životinjski) način života u vlastitom odnosu. 

            Trka za novcem, izbjegavanje komunikacije u partnerskom odnosu, navodni nedostatak vremena za razgovor s partnerom, kao i ne posvećivanje pažnje djeci u odrastanju, čini takvu zajednicu potpuno bolesnom gdje dijete doživljava osjećaj odbačenosti i prepuštenosti samome sebi. Tijekom odrastanja u jednoj takvoj zajednici, individua se razvija u biće koje nije spoznalo istinsku ljubav između muškarca i žene. Ono prolazi kroz spektar tjelesnog svijeta, koristeći tijela u zadovoljavanju životinjskog nagona, koristi ljude da bi zadovoljilo ostale potrebe, kako kuće, tako i svih pripadajućih stvari u materijalnom svijetu. Ne spoznajući istinsku ljubav, prvobitno majke,potom i oca, dijete doživljava gomilanje stvari i materijalan svijet kao jedinu moguću alternativu,ispunjavajući prazninu osjećaja u bunaru koji se više nikad ne može napuniti.
            Individua potom osnuje zajednicu (ponovno radi koristi jer ništa drugo nije naučila).  U toj zajednici postupa ponavljajući obrasce svojih roditelja, kako dobre tako i one loše. Začarani krug se ponavlja dokle god ne naleti na spoznaju koja može doći u obliku osobe ili situacije. Materijalan krah doživljava kao gubitak života ili promašenost u životu. Neki se ljudi nikada ne probude,malo ih je onih koji se priupitaju zašto su to doživjeli i kako i od čega treba započeti da bi se stvorile nove osnove.
            Osjećajna praznina je uzrok svih manifestacija u partnerskom odnosu. Pitanje je:
"Hoće li se neki ljudi probuditi ili propasti i zauvijek zaspati?"

            Korištenje ljudi da bi se osigurala određena materijalna dobit nikad nije bio put ka sreći, niti za one ljude koji su to prakticirali. U principu su zauvijek ostali nesretni. Ne osvrćući se na odrastanje i propuste vlastitih roditelja u trenutku kada su imali priliku da to isprave u vlastitom životu.Prosto je interesantno što navodi druge ljude da trpe u takvoj zajednici. Trka za novcem i veliki strah od gubitka i onog malog što su stekli navodi ih da ostanu u tim paradoksalnim zajednicama,dok ne počnu manifestirati debljinu radi odbačenosti partnera, bolest kao odgovor na nakrcanost problema iz kojih ne znaju kako izaći i nemogućnosti da kažu "NE - SADA JE DOSTA!". Često izgovore tu rečenicu, onda kada prebole bolest, mada ulaze u još dublju negativnu energiju,koja se zove OSVETA. I tako se oni i dalje vrte u HRČKOVOM KOTAČU, prepričavajući
ostatku svijeta kako je njihov život bio nemoguć i kako su napokon našli izlaz ............... U OSVETI., to, naravno nikada i ne spominju.
                   Pravi je izlaz samo onaj, gdje nam spoznaja ukazuje na propuste koje smo učinili mi sami, što smo sve dozvolili u određenom odnosu. Često spoznamo da to uopće nije bilo potrebno, da mučimo sebe same svo to dragocjeno vrijeme i do te mjere. Neki ljudi ostaju isti, sve do kraja njihova postojanja, a na nama je da naš život učinimo potpunijim i harmoničnim.Svi smo mi kovači vlastite sreće, a ljudi koje susrećemo su tu da nam to i ukažu. Svaka osoba nosi pouku i lekciju koju trebamo savladati do kraja da bismo pronašli put ka našoj istinskoj biti.



                                                                                    Marguitte Desteresido

google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0

U POTRAZI ZA OSVJEŠTAVANJEM

Tragajući za iskustvima ljudi, susrela sam "Tri principa". 

Neobično i veoma dojmljivo.

...

Gledajući dubinu misli kroz pokret, osjećaj bezvremenosti protegao se kroz priču.

*

 Svaki se problem riješava sam od sebe.

 Trenutne emocije i duhovno stanje su percepcija sagledavanja stvari oko sebe. 

Kako bi se određena emocija riješila, treba se u potpunosti prepustiti toj emociji. Razvijati svoje talente..to je nit vodilja većim visinama kojima teži naš duh da bi bio sretan.

Mir... je već u nama.

Ključ svega je shvatiti da ne trebamo raditi NIŠTA da bismo se osjećali dobro.

Upravo nas sada gravitacija pomalo vraća nama.

Da bi nam se život promjenio, potrebno je da znamo da je život već tu.

Ne trebamo raditi ništa da bismo dostigli sreću.

Sreća je već u nama.

Svaka životna kriza je način na koji nas život tjera da evoluiramo u duhovnom smislu, 

da otkrijemo tko u biti zaista jesmo.

Ako na određenom životnom području imamo krizu, to znači da upravo tu posjedujemo POTENCIJAL.

U nama postoji osjećaj sigurnosti.

U nama postoji osjećaj obilja.

Fokusirajmo se na njega.

To je, istinsko iscjeljivanje i rast.

Ostavljanje krize iza sebe.

Sve ono što prvo stvorimo u našem umu,

projiciramo u stvarnost.

Zato stvarajmo našu bajku.

Tu je SMISAO.

Marguitte Desteresido

google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0