nije bio dovoljno zalijevan, pa je uginuo i odmah bacio plod novog života.
Da, veze. Pupajuće, pune poleta i zanosa, ideja, novih početaka, rada. Nasuprot tome, depresija,
razočarenje, svađe, podmuklosti, ponižavanje i izgubljenost.
Sloboda, kao motiv ili sjećanje na sebe.
Strast. Umna bolest i patnja podnošenja.
Traženje naših anđela vodića.
Obamrlost.
Nesretnost.
Bolesna ljubav.
Posesivnost.
Nedostatak povjerenja.
Laži.
Sve su to osjećaji koji prolaze kroz živote u vezama. Neke od njih kao da nam žele dati smjernicu,
što smo to mi zapravo željeli riješiti kada smo dolazili na ovaj svijet, koji se čini mjesto gdje svatko
živi svoje ludilo koje naziva životom.
Najstrašnije od svega je na kraju složiti se sa svime i nabaciti osmjeh kada nam do toga nije. Pružiti svijetu ideju da smo jaki, onda kada smo najslabiji., kada sebi možemo napraviti glupost.
Sve su to stvari sazrijevanja, boli i patnje.
Tražimo se kroz povezivanje s ljudima, kroz razmatranje njihovih života.
Imati sebe. Da. Koliko nas zapravo ima sebe?
Koliko je maski sakriveno u životima ljudi koje znamo?
Koliko su oni već otupjeli pa pričaju o sreći u koju ne vjeruju više?
Koliko su zaista ti ljudi duboko povrijeđeni i izgubljeni?
Koliko su naši prijatelji zaista pravi prijatelji?
To je točka.
Prijateljstvo.
Jedna ljubav od mnogo vrsta.
Agape.
Na ljestvici visoko rangiranih ljubavi, značajna ljubav. Ona, koja nikad ne ostavlja svog prijatelja.
I u dobru, i u zlu, svog prijatelja ne ostavi nikad.
To je ta povezanost ljudskog roda.
Pravi prijatelj je tu i onda kad svi ostali nisu.
Za prijateljstvo treba živjeti.
Ono je vrijednost koja sija i onda kad najplemenitije kovine pobace.
Hvala mojim prijateljima.
Onima koji su znali tko smo, onda kada smo bili u traženju samih sebe.
Marguitte Desteresido
google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0
