DNEVNI RASPORED VREMENA I OBVEZA JEDNE ŽENE

Pitala sam kolegice s posla kako one raspoređuju vrijeme?
Odgovor je bio:
SPAVAM I RADIM.
Friško oprane kose,
uredne obleke,
odmorna lica,
šetaju tako žene u uredu.
Druga kategorija zaista i nije postojala.
Gotovo da i nema onih koje ustaju u četiri ujutro,
pospreme kuću,
naprave doručak svojim voljenima,
spreme za sobom,
stave robu na pranje,
idu u kupovinu,
već nakon posla kasno na večer,
dok su dućani još otvoreni,
kupe nešto na brzinu,
sjednu u kafić polu gladne
sjede i puše,
razglabajući o danu.
Od jednog dana u tjednu slobodnog,
frizeri, kozmetičari, pedikeri i trgovci,
imaju pune ruke posla.
Kad se u sve to još ubaci i obiteljski život,
mislim da uopće nije nit čudno,
što su odvjetnici za
BRAKORAZVODNE PARNICE JEDNI OD NAJPLAĆENIJIH
I ŠTO MUŠKARCI PIJU I DRUŽE SE VANI.
Pored strke života,
dobro je da uopće i postoje zajednice,
koje se na kraju ne mogu uopće tako nit nazvati.
Odnosi su postali suviše površni.
Pored noćnog naskakivanja,
dnevne razmjene informacija,
tko, gdje i kada treba negdje otići ili nešto kupiti,
gledaju se ponekad dnevnici u 7,
poput omiljenih zajedničkih bestsellera,
jer su ljudi nakon svega,
zaboravili
RAZLOG ZBOG KOJEG SU ZAJEDNO.

Marguitte Desteresido

7.12.2018. 15:30 P.M.

U ŽIVOTU NISU SVI SA NAMA DO KRAJA...

Životni putevi vode ljude u naš život.
Oni su u ulogama prijatelja, partnera, rodbine.
Ono što često zaboravimo je činjenica da su oni sa nama,
mada ne mora značiti da će to i biti cijeli naš životni put.
Rijetki su oni čiji su duhovni ugovori sa nama, od malih nogu do kraja našeg postojanja.
Dolasci i odlasci.
Smijeh i tuga.
Zabava i dosada.
Podupiranje i napuštenost.
Sve je to u igri crnog i bijelog novčića.
Moramo znati da upravo tako funkcionira život.
Ono što je bitno je to da uvijek evoluiramo.
Uvijek biramo.
Uvijek smo netko drugi.
Ono što smo bili jučer, danas nismo.

ONO ŠTO SE ODVAJA OD TEBE,
PUSTI DA IDE.
ONO JE DRUGAČIJE I IMA SVOJ PRAVAC
I NIJE ZA TEBE.

Svi mi imamo svoje živote.
Njih gradimo svakodnevno, prema svojim željama i prioritetima,
svladavajući ili hraneći strahove, činimo životne izbore.
Osluškujući sebe i ne slušajući druge,
činimo prave duhovne izbore,
bilo kakvi oni bili.
Oni su znak našeg smjera,
koji okolina ne mora odobravati.
Ne tražimo potvrdu drugih.
Ona je u nama.
Ona vapi da bi bila puštena da vikne.
Tko sam.
Što sam.
Gdje želim biti.
Što želim raditi.
Kakve ljude želim imati oko sebe.
Tko je trenutno sa mnom.
Kome je zaista stalo do mene sada.
Tko se podudara s mojim trenutnim životnim željama.

Sve su to pitanja koja si moramo postaviti.

Kada odgovorimo na njih,

svi su odgovori odmah dostupni.


I DOK NEPOSPREMLJENA KUĆA ČEKA,

NEŠTO JE BITNIJE BILO NA DNEVNOM REDU.

TO JE ISPRAVAN PUT,

A ZOVE SE     ... 

VLASTITI PUT.


Marguitte Desteresido
6.12.2018. 11:00 A.M.

MATEMATIKA UMA

Duša je izmislila državni proračun.

Kruna svih proračuna jedne duše,

nakon svih života,

izračuna,

vaganja,

težine,

muško-ženskih odnosa,

novac kao posrednik,

izračuna svih mogućih kalkulacija,

koji ponekad stoje iza maske darova

ili dobivenih ili danih usluga.

Kalkulacija težine,

s njom i potrošnje namirnica,

velike vrijednosti određenog načina života,

kroz spajanje s vrijednošću ljestvica ljudi,

koji mada podijeljeni u kategorije više-glup, a više-težak,

drže kraljevstvo gluposti rang drušvene ljestvice.

Novac kao materija,

numerološki izračuni,

astrologija,

karte i brojevi,

sve se okreće u krug brojeva.

Ljubavni odnosi,

tko gdje kome šta i koliko.

I na kraju ostaje aforizam:

MOGUĆNOST DA SE MEĐUSOBNO ISKORIŠTAVAMO

NAZIVAMO LJUBAVLJU,

A NEMOGUĆNOST MRŽNJOM

                                                           Autor Marguitte Desteresido
                                                                21.7.2018.  17:56 P.M.

google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0

UDOVOLJAVANJE? - SVE ČETIRI U ZRAK!

Postoji trenutak kada kažemo da je dosta,
dosta traženja da nekome udovoljimo,
da izdvojimo vrijeme i trud,
da bismo riješili nešto za nekoga.
Po prvi smo puta sebični,
sebični da se izležavamo,
gledamo televiziju,
divimo se našoj životinjici i
pomalo uživamo u neradu nakon radnog dana.
Naime, postoje "mazge" od ljudi,
iskrivljenih lica od bola i od bijesa,
što rade preko granica svojih mogućnosti,
da bi zadovoljili muža koji ionako nikad nije zadovoljan.,
da bi dobile osmjeh djeteta koji je samo potkupljivački,
lažno prijateljstvo koje je samo iz koristoljublja
i razno raznih drugih nijansi sveopćeg šarenila životnog cirkusa.
Upravo počinje ludi francuski film,
palimo najfiniju cigaretu,
najluksuznijim upaljačem,
dok razmišljamo kako se najbolje urediti,
nakon dobrog ručka,
spremamo se odmoriti tijelo,
a s njom i dušu.
Sva su čula namirena.
U slavu Boga, prihvaćamo našu osobnost,
uz lagano pirkanje vjetrića s ventilatora toplog ljetnog dana jednog srpnja.

                                                             Marguitte Desteresido
                                                             21.7.2018., 16:14 P.M.

google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0

KOMUNIKACIJA

Naše najjače točke ponekad su nezamijećene.
Koliko god ih koristimo i što više znamo,
zamijećujemo da uvijek malo znamo.
To je ona glad i svjesnost u saznavanju i učenju.
Kraja nikad nema.
Postajemo pjesnici, onda kada to odlučimo.
Kada kroz pisanu riječ izrazimo ono neizrazivo postupcima,
riječi,
one koje se nisu mogle izgovoriti,
one koje ne bi bile ispravno shvaćene.
Sve to i dalje titra u nama.
Razlike u shvaćanju, mentalitetima, raznim glumama,
a opet na posljetku isti osjećaji u nutrini raznih ljudskih bića,
koja se isto tako osjećaju neshvaćeno.
Prijateljstvo koje nismo imali,
a mislili smo da jesmo,
ono koje nismo znali dati jer su nam misli letile drugim frekvencijama,
prijateljstvo koje imamo, a ne znamo cijeniti na ispravan način.
Komunikacija kao dar,
kao potpora,
kao drug,
mada onaj kojem trebamo naći ispravno mjesto
i usmjeriti ga najboljoj mogućoj putanji za nas.
Otrovne riječi, kao moć i dar komunikacije,
koje uništavaju, umjesto da grade.
Pišemo ispravku.
Ovdje i sada.
Množina u jeziku, označava ljudsku povezanost.
Pitamo se kojem žanru pripadamo,
ljudi koji su teško pisali, poput nas,
Razmišljamo o ljudima koji su isto tako bili usamljenici neshvaćenosti,
prošli kroz povijest,
njihove riječi ostaju zabilježene
i znamo da su postojali ljudi mudre šutnje kroz papir,
onaj koji ostaje netaknut vremenom...

Marguitte Desteresido
8.7.2018.       9:24 a.m.

google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0

TRENUTAK ŠUTNJE

Postoji trenutak kad zašutimo.
On postaje naš odgovor.
Postaje naš stav.
Postaje dokaz učinjenog.
Postaje naslon razočaranju.
Postaje zid kojim štitimo se od boli.

Teško je znati kad će doći trenutak šutnje.
On ponekad nije ugodan.
Ponekad je ljekovit.
Ponekad je predah situacijama iz kojih ne znamo kako izaći.
I uvijek se sjetim one stare poslovice "Šutnja je zlato."
Nije samo zlato.
Ona je neophodna.
To je najsnažnija obrana od svega.
To je lijek i razmatranje naše nutrine.
Pitamo se "Što nas je toliko zaboljelo?"
Odgovori kreću kroz stvaranje filma.
Tamni dugi hodnici, kriju spilje nježnih razmjena,
kroz otvor svjetlosti koji prikazuje nutrinu ljudskih odnosa.
Najednom, sve naše najnježnije misli,
prikazuju se bez bojazni i srama da će netko ogoljeti našu nutrinu.
Tu, vidimo, ono za čime žudimo.
Kada se pitamo, hoćemo li još mnogo moći izdržati,
osjećamo bol koja polagano ubija naše tijelo i um.
Nalazimo se u trenutku umiranja.
I malo po malo,
kao listić cvijeta koji pupa,
niče novi život,
sa našim poljima crvenih makova,
sa našim snovima u njima,
sa novim dahom i životom.
Ništa nije izgubljeno.,
samo nije vrijedilo truda.
Dobili smo od života jedno vrijeme,
gdje smo živjeli puninu dobra i zla.
Kolo sreće se okreće,
sa njim i životni ciklusi.
Volimo se.
Njegujmo se,
kako fizički, tako i duhovno.
Na male žličice, kao bebi, dajmo si oduška osluškivanju i početku
uzimanja novog života.
Kao da ponovno učimo,
kao da stičemo hrabrost i samopouzdanje u novom svijetu koji nas čeka kod odrastanja.
Od bolnog poroda, preko prvog koraka,
polako se primičemo životu kojeg toliko volimo.
Zato stavimo ruku na srce,
dišimo duboko
i fokusirajmo se na sebe.
Sve ono što je bilo bolno,
nije naše,
ono samo pokazuje ispravan smjer.
Uz povjetarac u rano ljetno jutro,
svježe ideje ulaze kroz naš prozor u svijet...


Marguitte Desteresido
8.7.2018.   8:43 a.m.

google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0

SUOČAVANJE S ISTINOM

Nedavno sam krenula pisati knjigu o vezama mog osobnog života. Teško je ogoljeti istinu pred svijetom. Objasniti sebi, a kamoli drugima što to mi u biti živimo. Nošeni kao list na vjetru, koji
nije bio dovoljno zalijevan, pa je uginuo i odmah bacio plod novog života.
Da, veze. Pupajuće, pune poleta i zanosa, ideja, novih početaka, rada. Nasuprot tome, depresija,
razočarenje, svađe, podmuklosti, ponižavanje i izgubljenost.
Sloboda, kao motiv ili sjećanje na sebe.
Strast. Umna bolest i patnja podnošenja.
Traženje naših anđela vodića.
Obamrlost.
Nesretnost.
Bolesna ljubav.
Posesivnost.
Nedostatak povjerenja.
Laži.
Sve su to osjećaji koji prolaze kroz živote u vezama. Neke od njih kao da nam žele dati smjernicu,
što smo to mi zapravo željeli riješiti kada smo dolazili na ovaj svijet, koji se čini mjesto gdje svatko
živi svoje ludilo koje naziva životom.
Najstrašnije od svega je na kraju složiti se sa svime i nabaciti osmjeh kada nam do toga nije. Pružiti svijetu ideju  da smo jaki, onda kada smo najslabiji., kada sebi možemo napraviti glupost.
Sve su to stvari sazrijevanja, boli i patnje.
Tražimo se kroz povezivanje s ljudima, kroz razmatranje njihovih života.
Imati sebe. Da. Koliko nas zapravo ima sebe?
Koliko je maski sakriveno u životima ljudi koje znamo?
Koliko su oni već otupjeli pa pričaju o sreći u koju ne vjeruju više?
Koliko su zaista ti ljudi duboko povrijeđeni i izgubljeni?
Koliko su naši prijatelji zaista pravi prijatelji?
To je točka.
Prijateljstvo.
Jedna ljubav od mnogo vrsta.
Agape.
Na ljestvici visoko rangiranih ljubavi, značajna ljubav. Ona, koja nikad ne ostavlja svog prijatelja.
I u dobru, i u zlu, svog prijatelja ne ostavi nikad.
To je ta povezanost ljudskog roda.
Pravi prijatelj je tu i onda kad svi ostali nisu.
Za prijateljstvo treba živjeti.
Ono je vrijednost koja sija i onda kad najplemenitije kovine pobace.

Hvala mojim prijateljima.
Onima koji su znali tko smo, onda kada smo bili u traženju samih sebe.


Marguitte Desteresido

google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0

PONOĆNA LUTKA

Lijepi oblici,
skrivene želje.
Ljepota u svim njenim oblicima., licima,
Koži...
Odijevanju,
Osobnosti...
Miješanje sedme dimenzije u svijetu koji je izgubio moralne vrijednosti.
Prolazimo kroz svijet u velu magle.,
ne zamjećujemo svijet.
Vidimo ono što razumijemo.
Našu stvarnost.
Sadašnjost.
Nije više važno biti perfektan.
Neda nam se.
Nosimo ono što imamo.,
stvarajući prelijepe oblike za one koji još uvijek žele biti savršeni,
u savršenstvu dimenzije, one., u kojoj oni jesu.
Stihovi razumljivi onima koji jesu,
tu,
sa nama,
na ovoj dimenziji postojanja.
Gledamo svoj rad,
svoju lutku,
koja živi u našoj kreaciji.
Stvaramo za nju kreaciju u kojoj ona živi svoju DESETMINUTNU SREĆU...


I....
Idemo dalje.

google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0

RANJENO DIJETE I JA

Jutro je. Još jedanput čarobno.

Otvaram virtuelni svijet.
Obljetnica Georgesa Meliesa. 

Lijep iluzionistički film jednog inovatora.

Dječji svijet.

Prolaze mi kroz misli, serije ljudi koje poznajem.

Pitam se..."Koliko su oni, još uvijek djeca?"

I prepoznajem djecu u njima...

U njihovom radu, životu, osobinama, dječjoj ljutnji.,

koju iskazuju onda kad netko dodirne žicu njihove dječje rane,

one koja još nije zacjelila, možda od utrobe,

možda od odrastanja.

Netko kaže da stari ljudi postaju djeca,

a ja se pitam da li smo djeca cijeli naš život?

I koliko vrijedi ovaj život ako izgubimo onu dječačku radost bez ikakva smisla?

Radost koja nosi našu prelijepu rozu perspektivu, kroz koju gledamo svijet,

ljepši nego on u biti jest.

Ostanimo djeca, 

ostanimo svoji.

Radimo i mislimo ono što želimo.

Iluzije nisu samo za iluzioniste,

one mogu postati stvarnost.

I još jednom hvala Georgesu Meliesu,

njegov divan rad otvorio je onaj sjaj u mojim očima.

Marguitte Desteresido

3.5.2018.

8:38 a.m.

google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0

IMATI SEBE

Gledam živote ljudi koji me okružuju.

Dok se lagano raspršavaju korijeni mojih korijena,

razaznajem djeliće istine ljudi oko sebe.

Sve su to strašna saznanja.

Istine, koja do sada je bila prekrivena velom magle.

Teatar ljudske gluposti pomješan sa tragedijom promašenog života.

Od pokušaja do znanja istinskog življenja veliki su koraci.

Tuga kao posljedica otvaranja očiju.

Stvari, događaji i ljudi nisu više isti kao i ranije.

Preobrazba je uzela maha u čišćenju vela poveza naših očiju.

Korjenita promjena kao pravac promjene načina viđenja stvari.

Boje i oblici, blještavi predmeti i lažni osmjesi,

ustupili su mjesto duhu u potrazi za istinskom srećom.

Okrhnuti lak na noktima, ustupio je mjesto prirodnoj ljepoti oblika.

Bol u grudima, dobila je ime emocije koju je pokušavala izvikati.

Najednom....

Ona nestaje.

Započinje promjena.

Dok suza pada niz lice, shvaćamo da je još dugačak put ispred nas.

Negdje sredinom puta,

čekaju nas već livade u cvatu.

Poslije blata, treba još proći put od pustoši,

na sredini puta izvire miris i svjetlost,

bijele marame pružaju nam oslonac,

od bure koja ruši sve oko sebe.

Primičemo se polako.

Osjećamo sad svoje korijene.

Oni su nakon raspada,

postali dio nas.

Marguitte Desteresido

25.siječanj 2018. 8:11 a.m.

google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0